iako su riječi uvijek tu negdje u zraku,
teško ih je uhvatiti i nalijepiti na papir.
ne smijem tugovati... niti suze liti... ne smijem..
upoznala sam je još u vrtiću... imale smo 5 god... sjećam se... obadvije smo bile brbljave, uvijek vesele...
dvije smo godine išle zajedno u vrtić i vraćale se kući. to su bile najljepše godine djetinjstva, bez briga i obveza. s njom sam se igrala, družila... njoj sam otkrila svoje tajne - svoju prvu ljubav -, svoje radosti i brige, ono što me muči...
proljeće. 1999. pošta. auto. bummm!
jedna je nesreća prekinula naše zajedničke snove. ostale su samo uspomene. išla je s djedom raznijeti poštu kad ju je pogazio auto. pala je u tešku komu iz koje se nikad nije probudila…nitko nije znao da će ta pomoć biti kraj njezinog stvarnog života. njezin osmijeh nisam već vidjela jedno desetljeće...
udarac kojeg sam i ja osjetila na svojoj koži. izgubila sam jednu voljenu osobu. osobu koju sam smatrala svojom prvom najboljom prijateljicom. i sad.. u jednom trenutku nestane sve...
10 se godina borila za svoj mali i vrijedni život, ali... njezino srce nije izdržalo. prestalo je kucati.
prošli ponedjeljak kad sam se vratila kući sa fakulteta, odmah sam sjela i počela grijati stolicu, držala prvi put u ruci statistiku, uporno učila jer smo sljedeći dan pisali test. dok sam učila mama je došla k meni i rekla - ako završim, neka joj se javim jer mi hoće nešto reći. bilo je već kasno, 22:30. išla sam u kuhinju napuniti svoj želudac, usput sam se javila mami. dok sam si pravila neki sendvič, došla je mama i natočila si jednu čašu vodom... i onda... sasvim neočekivano okrenula se i rekla mi: "umrla je djevojčica." odmah sam shvatila - umrla je moja draga prijateljica iz vrtića.
pokop je bio u utorak. nisam mogla otići. planiram si da ću otići na groblje i ostaviti svoj plavi trag, ali nikako da si skupim snagu. sad mi je još teže.
"Tu blizu sam imao prijatelja,
(...)
Ipak dani idu i sedmice lete,
I prije nego se okreneš, godina je prošla.
I nikada se ne viđamo sa s