Kako se monumentalni spomenici grandioznoj prošlosti na Bliskom istoku, i ne samo tamo, šminkaju do besvjesti da bi, navodno, bili lakši za probavu u stomaku čudovista koje se zove profitabilni turizam
Optuživan sam već mnogo puta za pretjerano nostalgičarenje u životu. Primjedbe su uglavnom značile da sam nerealan i da živim u prošlosti. Dobro, možda i je tako ali, ne može se čovjek lako odbraniti od onoga što je nekada gledao vlastitim očima a bilo je drugačije. Tako je, evo, i sa monumentalnim povijesnim spomenicima na Bliskom istoku što ih današnje generacije šminkaju do besvjesti kako bi, navodno, bili lakši za probavu u stomaku čudovišta koje se zove profitabilni turizam.
Hodao sam svojevremeno nevjerovatnim prostorima Sinaja, bivao u Luksoru, Tebi, ulazio u piramide u Gizi i Sakari, pentrao se po liticama Petre, vadio ogromne školjke golim rukama iz plićaka Crvenog mora na Sinaju, tumarao po neviđenom Balbeku u Libanonu, penjao se na Mojsijevo brdo i noćivao sa monasima podno tog mjesta u usamljenom i jedinstvenom manastiru Svete Katarine… Legenda kaže da je iznad tog manastira, gore, Bog uručio Mojsiju deset zapovijedi. Sve je to onda doista ličilo na nedirnutu prošlost, na ono sto to stvarno jeste bilo i o čemu se pripovijedalo.
Lovci na krokodile
U Tel El Amarni pokraj Nila, prijestolnici Akhnatona i njegove prelijepe supruge Nefertiti – tvoraca prve »kulturne revolucije« na planeti i bračnog para koji je dao ruku svoje kćeri mlađanom Tutankhamunu – prije dvadesetak godina, čeprkao sam u pijesku po razbacanim komadima oslikanih kamenica sa nekadašnjih palača, ili tko zna čega. Mnogo dalje, na mjestima gdje su bili faraonski i carski rudnici tirkiza mogli su se uz malo napora pronaći komadići tog jedinstvenog plavog kamena.
Sa goničima stada od tisuću kamila gegao sam se dvije sedmice iz Sudana do Asuana, a oni dalje prema Kairu na najveću svjetsku pijacu ovih divnih životinja. Onako kako se putovalo stotinama godina prije. Lovci na mlade krokodile lovili su golim rukama buduće torbe i cipele. Bilo je nevjerovatno uzbudljivo provesti sa njima noć u uvalama Asuanskoj jezera čekajući žrtvu, malu. Od velikih se krokodila ni torbaa ni cipele ni pojas ionako nisu mogli napraviti pa se pred njima bježalo. Turističke agencije za ovu ponudu straha nisu bile zainteresirane.
U oazi Siwa, stotinama kilometara duboko u pustinji, vertikalno od Mediterana niz egipatsko-libijsku granicu ka srcu Afrike, kraj slanih izvora na kojima se kupala Kleopatra sa svojim brojnim draganima, uz mjesto gdje je, kažu, skončao i Aleksandar Makedonski, gledao sam kako od blata golim rukama grade neuništive kuće sa po četiri kata, i više. Do tamo se dolazilo putem kojeg su obilježavale drveni stupovi sa samo jednom žicom za jedan jedini telefon u velikoj oazi...
Čudo Nabatejaca
Mogao bih nabrajati dugo ali, sve je to isto. I dovoljno za nostalgičara kojem je sve to sada palo na pamet. Zašto?
Bio sam opet u Petri jednog petka i volio bih da nisam. Kameni grad (i ime mu znači stijena) na jugu Jordana, tamo gdje pronađeni tragovi ljudskog rada i pameti sežu iz neolitskog perioda, tisućama godina prije Krista. Vršnjak nastambi u susjedstvu je samo Jerihon, na onoj strani Mrtvog mora. Milenij prije nove ere, veli povjest, pleme Edomita spriječilo je Mojsija da uđe na njihovu teritoriju, u dolinu Petre. Onda su došli Nabatejci, ne zna se odakle, i napravili čudo koje postoji do dana današnjeg. Građevine u stijenama, grobnice, sakralni monumenti, vodovod, amfiteatar za pet tisuća ljudi sa do danas nedostignutom akustikom… Tragovi Aleksandra, Rimljana, Grka, Križara, Hadriana, Corneliusa Palme, sultana... Grad koji niko nikada nije porazio osim potresa u više navrata. Do sada.
Petra je čudo neviđeno o kojem su tomovi knjiga napisani. Sve sam to vidio prvi put prije 25 godina u verziji sličnoj vremenima početaka. Mir, nedirnuta priroda, nepometeni tragovi prošlosti. Čak i zmije, gušteri i zvijeri, sve što je to tamo spadalo. Kakvi hoteli, kakvi frižideri coca-cole po pijesku, kakvi gipsani »arheološki originali« za naivne turiste, gluposti i plastika. Toga petka me nekako srce zabolilo od novih slika na starom mjestu. Staze i prolaze između stijenja, pijesak i sitno kamenje, suhe grančice i razno trunje prirode nekakvi uniformirani čuvari doslovce metu metlama i sakupljaju u plastične kante. U grandioznom klancu po imenu Siq što je više nalik ogromnom raspuknuću kroz litice kuda se ulazi u dolinu Petre, pometenom kao što se mete dnevni boravak u pristojnom stanu, sazidalo tu i tamo čak i nesto nalik na nogostup. Unutar doline, na svakom koraku kavane kao fol beduinske, na pijesku frižideri sa hladnim pićima svih šarenih vrsta a do samog srca ovog prirodnog čuda može proći i automobil, doduše samo za VIP goste!. Ispod stijene što se nadvila nad stazu egzaltirane zapadnjake i naumorne Japance dočekuje dotjerani »beduin« koji služi kao ukras za slikanje, mahom ushićenim i redovno suncem opaljenim damama pristiglim tko zna odakle. Na sve strane galamdžije turisti u masovnom shopingu kupuju šešire a la Indiana Jones i marame kakve su nosili Peter O’Tool i Omar Sharif u filmu Lawrence od Arabije. Cool! Ta cika i kičerska nakinđurenost, ta plastika unaokolo, ti vodiči sa visoko podignutim šarenim suncobranima istih boja kao sto su i besplatne kape iz paket-aranžmana na glavama skakavaca iz njihovih grupa, ti megafoni kroz koje se urla nesto o jadnim Nabatejcima, ti lažni fedajini sa još lažnijim »palestinskim maramama«, neke urnebesno smiješne dame čak i na štiklama, hot-dogovi i hamburgeri što cvrče unaokolo – sve je to jedno ogromno poniženje za ljudsku pamet i drama za mrvu lijepih sjećanja na povijest. Business is business!
Najezda fotoaparata
Isto sam ovo ne tako davno vidio pred manastirom Svete Katarine, podno Mojsijevog brda na Sinaju. Monarsi što su tu još od četvrtog stoljeća, danas se žele trajno iseliti sa svetog mjesta nemoćni pred najezdom miliona fotoaparata što škljocaju svako jutro ispred vrata manastira i prije nego im se ona otvore. Prostor koji je stoljećima imao smisla tek u samoći, meditaciji, mirnoći, u beskonačnosti mjesta i vremena, u osluškivanju neba i zemlje, kao da je izgubio raison d’etre... Isto je sa pustinjama i oazama Sinaja, sa urlanjem rent-a-džipova i motora na tri ili četiri kotaća koji deru pijeskom unaokolo noseći na sebi totalne ignorante civilizacija, svi odreda sa obaveznim »beduinskim« i »palestinskim« maramama made in China.
Čuo sam, u oazi Siwa ruše kuće od blata i grade hotele. U Luxoru su odavno u grobnicama počeli doslikavati svodove grobnica i docrtavati »ono sto nedostaje«. Piramide u Gizi ograđuju cestom i prugom za turistički vlak što će vintati ukrug oko Keopsa, Kefreena i Mikerinosa. Iz njega će se »sve vidjeti«. Razumijem ih, da je nastavilo kako je počelo, turisti bi odnijeli piramide kamen po kamen svojim kućama sirom svijeta. Onako, za uspomenu, da se potomci dive.
Školjki u Crvenom moru na dohvat ruke odavno nema, šume koralja su svedene na rijetke grančice a i šarene ribice su u panici pred milionima turista iz novih karaoke urlajućih betonskih naselja izniklih po zaleđima nekada božanstvenih plaža. Prošlost je upakirana u lunch-paket i tako se prodaje. Uglavnom na rate.
Blažen je onaj ko ima sjećanje na doba »turističkog primitivizma«. Nešto mislim – i onaj ko se ima čega sjećati, makar i pomalo mazohistički, s nostalgijom.